Kapiten SRK „Budućnost” iz Podgorice, šampionske ekipe šaranske lige Crne Gore, Petar Vučković, po zanimanju je inženjer računarstva, koji svoju ljubav prema ribolovu nasljeđuje od oca. Iako se bavi knjigovodstvom u porodišnoj firmi, to mu ne smeta da se više nego uspješno posvećuje ribolovu.
Ko je glavni krivac za toliku ljubav prema ribolovu?
-Pa krivac je definitivno otac Dragan koji mi je od malih nogu usadio ljubav prema ovom divnom sportu. Moji ribolovni počeci su vezani za rijeke kao sto su: Morača, Matica, Zeta... gdje smo pecali klena, jegulju, mrenu, ukljevu. Kasnije je kod mene poraslo interesovanje za morski ribolov, a tek 1995/96 godine, počinjemo pecati šarana na Skadarskom jezeru. Tada ga je bilo u izobilju, gotovo da nije bilo krivolova, nije bilo agregata i svako je mogao da ulovi za sebe ručak i provede prelijepo vrijeme u prirodi, pored vode, da se opusti i zaboravi na svakodnevne obaveze.
Kada najviše volite biti na vodi i koji su Vaši omiljeni tereni za lov?
-Na vodi sam tokom cijele godine, kada god pronađem slobodnog vremena. Najčešće smo tu: otac, kum Aleksandar Stanić koji je takođe takmičar ekipe „Budućnosti” i ja. Šarana pecamo od juna do decembra, vikendom, najčešće od petka do nedjelje.. Dugo godina smo pecali samo na Skadarskom jezeru, dok nije postalo nemoguće otići, a ne vidjeti nemile scene krivolova u raznim oblicima. Zadnje tri godine pecamo na prelijepim jezerima Nikšića: Slanom i Liverovićkom jezeru, kojima gazduje SRK „Nikšić NK”, koja se odlikuju pristupačnim terenima odličnim ribljim fondom i veoma aktivnom ribočuvarskom službom, koja strogo vodi računa da se poštuje zakon i red na vodi pa je boravak na ovim jezerima uvijek prijatan.
Koju od tehnika najviše primjenjujete u šaranskom ribolovu i šta od opreme koristite?
-Šaranski ribolov je veoma zahtjevan. Potrebno je korištenje raznorazne opreme i pribora. Moderni šaranski štapovi i mašinice su jako skupi, ali nam omogućavaju daleke i precizne zabačaje koji nerijetko budu i preko 100 metara, omogućavaju nam sigurniju borbu sa ovim vodenim liscem, ali ipak nerijetko u toj borbi i pored velikog uloženog truda, izvučemo deblji kraj! Pored štapova i mašina, svaki šarandžija u svojoj torbi, ima gomilu sitnog pribora potrebnog za izradu sistema i prezentacije mamca. Tu su nezaobilazni rod pod, signalizatori ugriza, šaranski meredov, razna kamp oprema za prijatan boravak na vodi i drugi. Moja ekipa najčešće peca na boile. Boile su u suštini kuvano tijesto sa raznim sastojcima. Izrađuju se od različitih praškastih i tečnih komponenti za izradu mamaca. Svako pecanje počinjemo markerisanjem terena na koji pecamo tj. „ispitivanjem dna”, a zatim hranjenjem ribe i na kraju zabacujemo naše lovne štapove u nadi da smo sve dobro odradili, čekamo da šaran zagrize.
Šta mislite o takamičarskom ribolovu?
-Po prvi put ove godine je pod pokroviteljstvom SS RO CG uvedena nova takmičarska disciplina – lov šarana dubinskom metodom. Najveće zasluge za ovo ima Marko Brajović čiji je veliki angažman i entuzijazam doprinio da se ovaj posao uspješno završi. Učesnici Šaranske lige Crne Gore su činili šest klubova. Imali smo tri kola lige i Kup Crne Gore. U šaranskoj ligi moja ekipa „Budućnost”- Podgorica, u sastavu: Aleksandar Stanić, Miodrag Đukić, Ferid Rastoder i ja, osvojila je prvo mjesto. Takođe i na prvom Kupu Crne Gore u šaranskom ribolovu bili smo prvi. Posebno zadovoljstvo donijela nam je najveća riba takmičenja. Prelijepi šaran, divljak, od 8.37 kilograma. Još jednom bih se zahvalio svim ekipama koje su učestvovale, sudijama, domaćinima kola. Svi zajedno smo doprinijeli da ovo takmičenje bude izuzetno iskustvo za sve nas, jer svaki izlazak na vodu liječi, to će vam reći bilo koji ribolovac, a svaki ulov je draga uspomena. Mislim da smo na pravom putu što se tiče šaranskog takmičarskog ribolova. Naravno, moramo još mnogo da radimo, ali nam entuzijazma i ljubavi prema ovom sportu ne nedostaje.
Šta biste promijenili u ribolovu?
-Da bi se nešto u pozitivnom smjeru promijenilo, treba prvo zaštititi jezera i rijeke, riblji fond, pozvati na odgovornost one kojima je dato na gazdovanje ovo naše blago, a onima koji ne gazduju kako treba oduzeti pravo da to mogu da i dalje rade. Zatim raditi na promjeni svijesti nas ribolovaca, mada smo mi realno najmanje krivi, mi koji pecamo udicom. Sva pozitivna iskustva preuzeti od zemalja iz regiona, vidjeti kako oni to rade. Na kraju bih uputio poruku svim čitaocima, da kako smo u današnjem vremenu svi izloženi nekom stresu, intezivnom radu i životu, potrebna nam je relaksacija, boravak u prirodi, ispusni ventil, a sve to možete pronaći u ovom divnom sportu - šaranskom ribolovu. Bistro i zategnute strune!
S.B.M.